Maredo

Prostor uvijek postoji da bi udomio, tj. okućio neki sadržaj, neku funkciju, tj. nikada nije sam sebi svrha. Tako je ovaj prostor preobražen da bi udomio restoran, novi Maredo. On je naravno i prije udomljavao restoran, stoga njegova transformacija na neki način svjedoči o ozbiljnosti zaokreta koncepta te o reinterpretaciji iste teme na jedan sasvim drugi način. Trudili smo se stvoriti prostor koji će odisati novim konceptom i komplementirati novi Maredo, stoga smo željeli stvoriti interijer koji prije svega stavlja fokus na hranu i ljude.
Interijer Mareda je jedna fina igra svjetla i sjene, utoniranih tonova i ustvari vrlo jednostavnih formi koje svojom repetitivnošću daju jedan ritam, jednu saturaciju prostoru da on postane zanimljiv i zavodljiv. Mislim da pojmovi nenametljivo i profinjeno idu jedan uz drugi, tj. kada se objasni jedno objašnjeno je i drugo, a mislim da je važno objasniti što smo željeli s nenametljivošću. Naime, smatramo da je interijer jednog ozbiljnog restorana gotovo kao izložbeni prostor, tj. da postoji zbog eksponata, tj. hrane na tanjuru. Interijer pruža ugodu, oblači nas, ali nam ne otima pažnju od društva u kojem smo niti hrane koju jedemo. On je jedna fina kulisa gastronomskom i društvenom iskustvu Mareda. Arhitektonski gledano, prostor Mareda je jako zanimljiv, jedna vrlo izdužena forma koja kreće sa stisnutijim (nižim) prostorom da bi se kasnije otvorio u jedan veliki svijetli volumen. Tako kreće i iskustvo doživljaja prostora, nižu se elementi interijera koji nas vode, tj. vuku da krenemo dalje i dublje. Zanimljivo je da je baš na kraju toga puta skrivena kuhinja, srce Mareda, što je jedini segment restorana koji prostorno nismo dirali. Koristili smo jednostavne forme kojima smo dodavali “twist” pa smo tako u suradnji s Bokartom staklene pregrade “zamutili” na jedan izuzetno zanimljiv način opet igrajući se sa svjetlom i sjenom. U sanitarijama smo u doslovnom smislu eksperimentirali s obradom ogledala što je ispalo jako dobro, a što samo svjedoči o hrabrosti klijenta i povjerenju u tim ljudi koji je odabrao. U privatnoj sobi na galeriji restorana korišten je kamen koji svojom strukturom na prvi pogled izgleda izuzetno hrapavo, ali onda se dodirom shvati da to nije. Gotovo da nema osobe koja ga ne dodirne pri prvom susretu istražujući tu strukturu. Nježne polukružne forme koje se pojavljuju u prostoru korištene su kao pandan jednostavnosti i potpunoj mirnoći dajući ipak jedan ritam i jednu zabavnu notu interijeru.

Materijali su prošli kroz nekoliko filtera da bi mogli biti odabrani. Naime ovdje je jako važna funkcionalnost i durabilnost. Lakoća održavanja i korištenja. Svakako smo imali željene kolorite, tj. sivosmeđe boje koje svojim nijansama kreću od skoro crne do skoro bijele dotičući se bakrene nijanse, koja je osim što je topla i ugodna oku ujedno i apetitna. Podna keramika je u formi krupnog teraca, korištena je cigla kao obloga zida, stolovi su drveni, ali opet s twistom na pojedinim stolnim plohama, a namještaj je izrađen u umjetnoj koži crne i konjak boje.
Sveukupno, nijansiranje skoro samo jedne boje, tj. smeđe, stvara taj nenametljivi, neagresivni interijer. Smeđa se dodavanjem crne spušta u duboke smeđe-sivo-crne tonove, a dodavanjem bijele u te divne mekane sivo-bež nijanse.